Bagzyeve vožnje
27.03.2012., utorak
Kupanje u Topuskom
 Eto odlucili mi malo poć na kupanje.Martina našla na kolektivi nekakvu ponudu za cijelodnevno kupanje u Topuskom, pa ajde da iskoristimo. Klinaca nema pa ćemo nas dvoje lijepo na suzuki pa kupanac. Planirali smo krenuti ujutro ali naravno da je sve savršeno ne bi bilo u redu. I tako smo nakon pomicanja satova krenuli oko 11 sati. Moja draga napokon na motoru. Sva sretna uživa. Čak sam i komunikator popravio pa možemo i razgovarat u vožnji.  Do Velike Gorice sve super i krasno ja kažem tankat ću u gorici da nedaj bože ne ostanemo bez goriva. No ja skrenuo prije ulaska u Veliku Goricu na Fizirovu tako da sam zaobišao i VG i naravno benzinsku pumpu. Nema veze kažem ja, ima goriva. Vozimo se tako kroz prelijepi kraj preljepog proljetnog dana i uživamo. Malo prije Velike Bune meni suza zatrokira i prebacim ja na rezervu. Ma bice dosta, nema veze, doc cemo do benzinske. Prosli mi tako Malu bunu, Velku bunu, kljucic brdo, Kravarsko, Gornji Hrusevec. Panika!  Nigdje benzinske! Prosli mi i sestak brdo i dosli pred Pokupsko. Stao ja da se malo ohladim i da vidim na internetu di ima koja benzinska u blizini. Naravno nigdje nicega. Zaustavio covjeka s kombijem pa ga priupitam di je najbliza benzinska pumpa. Kaze on meni u Pisarovini kakvih 17 km u krivom smjeru. Naravno ne dolazi u obzir. Reko ja ajmo mi do Pokupskog pa cemo tamo na kavu i vidjet sto dalje. Kad vidi usred mjesta benzinska INA. Naravno ne radi, nedjelja je. Nema veze ima u cijevima nesto benzina pa cu iscijedit i bice dosta.  Sjeli mi tako na kavu i pitamo konobara jel ima jos negdje benzinska ili ima li tko benzina za prodat? Naravno nema pojma.Nema pojma o benzinu al kava je bila odlicna. I tako mi sjedimo i uzivamo u kavi kad nam covjek iza ledja kaze... Kad popijete kavu krenite prema Kupi, predite most pa prva desno po makadamu, vidjet cete moj auto (peugeot 307 crveni) dat cu vam ja benzina. Ostalo mi od kosilice. Ma sto da covjek kaze na to. IMA DOBRIH LJUDI.  Sad puno mirniji uzivali do kraja u dobroj kavi, platili i krenuli po benzin. Covjek nas je cekao u dvoristu s karnis  terom benzina. Natankam ja bengu u rezervar, pitam sto sam duzan? Covjek kaze nista, samo se nada da kad ce njemu trebat da ce naletit na nas. Uz to sto nam je poklonio 5 l benzina odradio covac i turu po viksi koju naravno prodaje. Sta rec? Viksa savrsena. Na samoj obali kupe. Iz dvorista mozes pecat. Znam da bi moj Joza uzivao tamo. Ali mali problem od 49000 €. I tako se mi jos jednom zahvalismo i krenusmo dalje prema topuskom na kupanac. Uz put nam rekli da imamo u Glini benzinsku koja radi. Laganim gasom mirnije duse jer imamo goriva vozimo se prema nasem odredistu. Krajolik predivan. Pitamo se zasto nismo vec prije isli đir na tu stranu. Cesta je malo losija i ima puno zavoja. Nije cesta za jurnjavu nego bas za laganu voznjicu uz razgledavanje.  I tako prođosmo mi Donje Taboriste, pa kilometrima samo skretanja za donji ovaj, gornji onaj, tu i tamo koja kuca, koja ovca, nigdje ljudi. U 20 km jedan auto. Nakon tih kilometrića na onih 5l skretanje, lijevo za Glinu, desno za Topusko. Ima juhe idemo se kupat. Hop...nakon kilometra benzinska. Natankamo do cepa pa veselo dalje. Sta rec za toplice. Necu radit reklamu al za penzice je idealno. Vruca voda, malo klinaca, sto im drugo treba. Naravno prehladno je za vanjske bazene pa se namakali u zatvorenom. Kazu voda je lijekovita.  Moja draga uziva to mi je najbitnije. Imam jednu sliku koju necu podjelit sa vama al znajte da je izazovna. I tako mi uzivali jedno vrijeme,tj. Dok nam nisu zakruljila crijevaod gladi.  Naravno u sklopu bazena nema klope nego se presvuci, osusi i u restac od hotela na klopu. U sklopu ponude dana od kolektive imamo i 20% popusta na klopu. Super! Klopa odlicna i iskreno jeftina i bez popusta. Nakon sto smo se dobro napapali i odmorili krenuli dalje na voznjicu. S obzirom da imamo jos vremena odlucili da se vratimo preko Gvozda, Vojnića, Tušilovića do Karlovca. U karlovcu mali odmor uz kavicu. Starom cestom preko Jastrebarskog doma u Zagreb.Ukratko lijepa vožnjica od kakvih dvjestotinjak km uz prijetnju ostanka bez goriva, malo pacanja u toplicama i razgledavanja domaje. Svakako preporučam zainteresiranima i onima kojima je dosadno. Bok. |
30.05.2011., ponedjeljak
10 susret moto kluba Zelina 27. - 28. 05.2011.g
Opet ja!Napokon, nakon cjelojutarnjeg razmišljanja hoćemo li krenut ili ne (jer vrijeme je bilo, bu padalo, nebu padalo), moja draga i ja na ljutoj pili oko 16h krenuli na moto parti u organizaciji Moto i offroad cluba Sv. Ivan Zelina, naravno u Zelini. Kratka vožnjica ali se isplatilo riskirati. Ako ništa drugo onda zbog truda koji su uložili dečki i cure iz Zeline. Nakon nekih pola sata vožnje kroz naš vrli krajolik naletismo na poveću nakupinu bajkera za koju smo doznali da je to organizirani defile koji je stao ispred kafića na dopunu gorivom. Mjuza trešti, ekipa se parkira a mi prolazimo dalje prema Zelini. Kao što sam rekao nakon neki pola sata i koja minuta više dolazimo do gradskih bazena u Zelini gdje je već sve pripremljeno za prihvat i smještaj bajkera. Naravno na ulazu neizbježna rakijica koju moja draga uredno izbjegava, ali nema veze ja sam svoju trgnuo i krenuo nać parking. Očito smo malo uranili jer mjesta ko u priči. Parkiraj gdje ti volja. Nakon parkiranja i skidanja opreme krenusmo malo obić prostor gdje se održava moto susret. Onaj najljepši dio sam odmah uočio. Naravno, roštilj, gdje se vrti malo poveći komad mesa (vol). Sline su mi taj tren krenule, ali kako sam imao kontrolu zdravlja sa sobom (moju dragu) prvo sam krenuo s osvježenjem. Naravno neizbježna banka gdi sam promjenil papire za papire druge boje, zelene od 4kn i crvene od 12kn. Naravno upisal sam ponosno MK Veterane iz Zagreba da se vidi da smo i mi tam bili i dobil suvenir(dasku sa super gravurom u spomen na 10 godišnjicu kluba). Još ja pametan prigovoril kak nema rupe da se objesi na zid, a teta meni kaže da se to ne vješa na zid nego da se na tome reže špek. A ono stvarno kad sam malo bolje pogledal to je stvarno daska za rezanje. Super suvenir. Kad god bum rezal špek bum se sjetil kak je bilo u Zelini. Na šanku zagorac koji nema pojma o vinu. Sramota za zagorce da imaju zemljaka koji se ne razumije u vina. Tako da mi je natočil gemišt pol-pol s nekom graševinom, pitaj boga čijom. Još mu velim da bu mu se ruka osušila kolko vode je natočil al ga to nije brinulo. Tako da sam dobil razređeni gemišt a moja draga jedan bambus. Mala šetnja po kampu, s hladnom pijačom u ruci, da se malo razgibamo i vidimo kak je to uređeno. Ekipa je sve super pripremila. Dva velika šatora s drvenim podovima, klupama i stolovima za jako puno ljudi. Šator iznad roštilja da nebi slučajno pečenje pokislo i velika bina za svirače koji su tamburali tu veče. Bina je morala biti velika pa ipak će svirati Hladno Pivo. Otraga uređen prostor za spavače. Za smještaj motora i šatora. Stvarno sve super organizirano. Počelo je okupljanje bajkera. Bilo ih je svakakvih. Od oldtimera sa čoperima i trokolicama do mladih trkača na jurilicama pa čak i na četverotočkašima (quad). Oldtimeri su se lijepo parkirali pa na šank na osvježenje dok su mlađarija palila gume i pucali motorima. Uglavnom party je službeno počeo. Muzika je treštala. Rok bend Ultrazvuk je pral ko lud. Moja draga i ja smo se uparkirali za jedan stol i drmali po gembačima i bambusima te slušali dobru mjuzu. Tko je htio mogao se slikati sa ljutom gujom za 50kn koju je frajer nosil oko vrata. Pa ko voli nek izvoli. Ak je nekom trebalo bio je i štand s bajkerskom opremom. Majice, marame, kape pa čak i tange sa znakovima motora (htio ja ženi kupit sa znakom suzukia pa sam skoro dobil po glavi s daskom za špek). Mogao si kupit kokice i one masne pogače kaj ti od pogleda na nju skoči kolesterol u krvi. Hvala ne bi. Čekao ja da se pojavi netko iz kluba Veterana Zg i dočekao. Pojaviše se Bob kojem je BMW riknuo ali je ipak došel i Barni koju smo tek upoznali i kojoj je motor u drugoj državi ali je ipak došla. Od ostalih Veterana došli su dečki iz Posavine, Varaždina, Zagorci i ko šlag na tortu oko 23 se pojavil Toma sa kćerkom. Došli su na koncert Hladnog Piva. I tak smo lepo pili i pripovedali dok su se skupljali bajkeri iz cijelog kraja naše lijepe domaje. čak je bil jedan mali od kakovih 4-5 godina na mini kavasakiju. Kaj bu taj radil kad naraste? Pčeli su se skupljat i civili koji isto tako ne propuštaju koncert. Tako da se okupilo sad već jako puno rulje. Oko 23 su počeli prvi taktovi pjesama Mileta i benda. Svirali su se stari hitovi ali i nove stvari s albuma koji tek izlazi. Rulja se masovno zapalila. Čagalo se, skakalo i klimalo što od alkohola što od umora. Atmosfera je bila odlična. Osim tu i tamo proleti koja prazna čaša od pive, koji mortus na podu spava, što je sasvim normalno za party. Naravno sve što je lijepo, kratko traje pa tako smo se i mi morali pokupit u neko doba put kuće. U pratnji policije koja se odjednom pojavila za nama i isto tako nestala krenuli smo moja draga i ja put Zagreba. Mirna i lagana vožnja, vrijeme malo prohladno ali ugodno. I tako smo proveli još jedan vikend u zabavi i veselju. Kratak rezime. Dečki i cure iz Zeline su stvarno dali sve od sebe i hvala im i svaka im čast. Koncert je bio odličan. Vol je bio savršen. Onima koji nisu bili nek bude žao što su to propustili. Slijedeće godine se sigurno opet vidimo. P.S. Slike su na mom fejsu. ovaj put ih je malo jer sam zaboravio fotić. |
18.05.2011., srijeda
Zagreb – Bleiburg – Klagenfurt – Zagreb 14.-15. 05. 2011.
|
Evo mene opet! Da lijenčine (nečemo ih nabrajat), one plitkih đepova ( što ne smatram negativnom osobinom, ionako nisu oni krivi), one koji zbog obaveza važnih za opstanak samih sebe i svojih obitelji i one koji zbog zdravlja (Zmayski ozdravi , Tajki nadam se da će ti se prsti uskoro oporaviti) nisu bili u mogućnosti poć na ovu lijepu i poučnu vožnju do Bleiburga. Ukratko o pokolju u Bleiburgu: Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj započeo je 17. svibnja, a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja odkomunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sam broj stradalih ni danas nije poznat, no sigurno je da se radi o preko 100 000 žrtava. Zato se imenom Bleiburški pokoljoznačavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci. Zato se to zove Križni put. O pokolju u Bleiburgu bi se moglo pisati jako puno ali ja za to nemam snage. Tako da ako netko želi naučiti nešto o povijesti hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata jednostavno pogledajte slijedeći link i pročitajte tekst. (Hvala na razumijevanju). http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Bleiburgu Sad slijedi onaj zanimljiviji dio zbog čega se zovemo bajkeri. VOŽNJA Okupljanje je počelo prije 5:30 kod Motela Plitvice na zagrebačkoj obilaznici. Svaka čast ranoraniocima, meni je bilo teško se dignut rano tako da smo moja draga i ja došli tek oko 5:45. Ekipa je već bila u povećem broju tamo i naravno drmalo se po jutarnjoj kavi (koje nikad dosta). Prebrojavanje i doček bajkera koji isto kao ni ja nisu znali krenuti na vrijeme ili dolaze iz daljih krajeva naše lijepe Hrvatske. Ekipu iz BiH nismo ni trebali čekat jer su bogami na putu bili već par dana tako da su već bili u Zagrebu (svaka im dala). I tako nakon kavice i razglabanja kojim putevima gospodnjim ćemo se kretat oko 6:10 krenusmo put Bleiburga (naravno u pratnji nam naše drage i mile Hrvatske policije). Kolona je sačinjavala kakovih tridesetak motora što je bio tek početak jer smo očekivali priljev bajkera tijekom puta. Laganim gasom od kakovih stotinjak i kusur kilometara na sat uputili se prema Zaboku, u pratnji kao što sam spomenuo naše vrle policije koja je očito željela da što prije izađemo iz Zagreba pa su stiskali gas i na lokalnim cestama a ne samo na obilaznici. Pred Zabokom su nas preuzeli Krapinjonci u plavom i nastavili goniti prema graničnom prijelazu Macelj. I tako smo preko Zaboka, Sv. Križa, Krapine, Đurmaneca došli na granični prijelaz Macelj gdje su nas plavci ostavili da se nosimo sa graničarima na našoj (koji su nas propustili ko da smo već u EU), do slovenskih koji su nas se prestrašili i odmah otprli još dva prijelaza da nas se što prije riješe. Naravno nemre sve biti u redu kao što smo se nadali tako da su dva člana naše male skupine otpala jer su bili jedan zaboravan (zaboravio putovnicu) a drugi nije pazio kakve su mu gume pa ga nisu pustili preko granice. Valjda su Slovenci računali da bu pal snijeg pa nemre prek bez lanaca. No dobro... na greškama se uči. Pacijent bez putovnice se vratil kuči a gume su se kupile i prešla se granica. Prešli mi granicu i stali na odmorištu za kamione da pričekamo zaostale i dotepence koji su kaskali za nama. Naravno primio se ja slikanja i okinuo par fotografija (naravno bit će stavljene na moj facebook i na stranici veterana kad se naučim tamo ih stavljat). Pojavio se i problem uriniranja naravno za žensku populaciju ( bajkerice) jer je javni wc u Sloveniji izgleda zatvoren za široko pučanstvo. Tako da smo mi muški to obavili kak se spada u prirodi a babe su morale držat stražu da ne uleti kakav nadobudni slovenac i napravi mednarodni incident tj. dobije batine. Nakon pola sata okupljanja, uriniranja, liječenja ovisnosti nikotinom a neki i zagrijavanja rakijicom krenuli mi dalje prema Ptuju pa preko svih tih slovenskih sela kojima neznam ni ime izgovorit a vjerujem ni većina moje generacije pa do Maribora. Već prije sam bio na vožnji kroz Sloveniju (molim bez smijeha onih koji znaju za tu priču) ali opet sam se morao diviti njezinoj ljepoti, brdima, prirodi kroz koju smo prolazili i nikako da shvatim kako oni, Sovenci, tako mali narod kojih više ima u inostranstvu nego u domaji imaju tako preljep krajolik? I još k tome znaju kao unovčiti taj isti krajolik! Seoski turizam je je...o dobro razvijen i rasprostranjen u cijeloj deželi! Birtije rade u svakom selu unatoč brzim cestama koje su već izgradili ili koje još grade! Za razliku od naših koje su se pozatvarale čim su napravili autocestu do Splita. Prirodu iskorištavaju i za proizvodnju električne energije (hidroelektrane na svakom zavoju rijeke). Seoska domačinstva uređena. Travice u dvorištima se nebi posramili ni golf tereni, a skoro svi imaju živad (kravice, konje, ovce i dr.) a ipak uspijevaju održati sve čisto i uredno. Dok kod nas na selu bez škornji (čizama) ni iz kuče nesmiješ izać. Došli mi pred Maribor i stadosmo na Agipovu benzinsku crpku da dotočimo gorivo, nekaj bacimo u kljun, pričekamo Varaždince koji su rekli da budu tam došli, popušimo koju uz kavicu ili bez nje, napravimo krkljanac, ja malo slikam i nakon pola sata svega toga krenemo se provlačit kroz Maribor put Dravograda. Cesta prema Dravogradu bi se trebala nazvati Dravocesta jer skoro cijelim putem ide uz Dravu, tu i tamo se malo odvaja al se ponomo vrača na obalu rijeke. Jednom rijećju predivna vožnja. Ceste blago zavojite, tu i tamo koja rupa ali ništa strašno, krajolik prekrasan. S lijeve strane rijeka (opet na neki način iskorištena, ne samo za el. energiju več i za navodnjavanje) a zdesna predivne kuče na brdima s predivnim okučnicama. Uživancija u vožnji do Dravograda. A onda ko da sam došel u Zagreb. Cijela glavna cesta kroz mjesto je raskopana. Srećom mjesto je malo pa nismo dugo vozili po iskopinama. Od Dravograda do Austrijske granice došli smo za tili čas. Takva vožnja nije nimalo naporna kad uživaš u njoj i u krajoliku kojim prolaziš. Ah da kao što sam rekao vrijeme je bilo savršeno, ni prehladno ni prevruće. Reklo bi se taman kako treba. Onda Austrija pa Lavamunder stra˛e do Lavamünda, prelazak preko rijeke Drave pa na Bleiburger stra˛e i tako do Bleiburga. A šta reć o tom dijelu puta nego da je to Austrija. Tko je ikad išao kroz nju zna o čemu govorim. Od cesta preko prirode do samog zraka nemam riječi osim savršeno. Vožnja kroz mala mjesta od kakovih desetak i manje domačinstava a u pozadini planine prekrivene zelenilom a vrhovi posuti snijegom. Dobio sam želju da ženu odvedem na skijanje ove godine pa makar morao i kredit dignut. A možda me nauči i skijat, tko zna... Dolazak u Bleiburg i stajanje na parkingu pred restoranom te uz standardne postupke rastezanja i protezanja, škljocanje zglobova i tu i tamo kojeg jauka te škljocanja upaljača odmor od 30 minuta prije organiziranog odlaska na samo mjesto gdje se održava misa za pokopane na Bleiburškom polju i poginule tijekom križnog puta i one kojima se ni nezna gdje su pokopani. Ukratko svim žrtvama narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Dok smo mi ulazili na polje u koloni od sad već oko pedesetak motora (nemojte me držat za rijeć jer mi matematika nije nikad bila dobra strana) u tijeku je bilo moljenje krunice dok je misa započela na mjesnom groblju. Viky kaže da je to tako planirano da svojim dolaskom ne ometamo tijek mise. Lijepo je to izgledalo i već okupljeni narod nas je dočekao sa pljeskom i ovacijama što smo došli odati počast poginulima. Među nama je bilo od Zagrebačkih veterana, veterana iz Varaždina, Rijeke, Bosne i Hercegovine, Čakovca, Austrije. Bilo je i bajkera iz drugih moto klubova koji su se sa nama dovezli na bleiburško polje odati počast poginulim hrvatima. Naveo bi svakoga poimence i pripadnosti moto klubu ali ih ne poznam sve tako da im se ujedno i ispričavam, ipak sam novi u MK Veterani Zagreb. Nakon lijepog dočeka, mukotrpnog prelaska makadama i parkiranja na travu, potrage za podmetačima da nam se motori ne polegnu, napokon odmor. Prvi pogled po dolasku na Bleiburško polje je bila građevina poput crkve na otvorenom, hrpa šarolikog pučanstva, Hrvatskih zastava, a onda pitanje ko iz vedra neba... jel ko za gemišt? Jaaaaaaaaaaa! tako sam bio žedan a ponuđen mi je hladan, ne, ledeni gemišt sa domačim vinom koji je jednostavno nestao u mojem želucu. Naravno morao sam se kontrolirat da ne navalim na još jer bi to ostavilo posljedice na moje rasuđivanje, a i moja draga je bila u blizini i gledala što radim. Gledam ja po polju i mislim si, pa nema puno ljudi za 66 godišnjicu, kad ono dolazi procesija. Na čelu sa svečenstvom pračeno mladim u odijela obučenim i naoružanim slušalicama zaštitarima i hrpom ljudi koja ih prati put Bleiburškog polja. Trebalo je dobrih 20 minuta da svi dođu na polje i smjeste se da bi misa krenula dalje svojim tijekom. Tako da se najednom pojavilo jako puno ljudi i polje se dobrano popunilo. Nisam baš dobar za procjenu koliko je ljudi bilo zato neću ni pokušavat. Ekipa se smjestila oko motora izvadila podmetače, dekice i vreće za spavanje te prionula odmoru nakon vožnje. Izvadila se meza, i prionulo popuni vitaminima i kalorijama. Neki su se upitili prema šatorima sa osvježenjima po jako čudnim cijenama, za austrijance navodno normalnim ali za balkance kao ja malo ludim. Jedan sok košta 2 eura dok kava s mlijekom košta 2,5 eura. Cijena klope je bila standardna, ali zato kobase nisu bile. Kobasa od 40 cm i promjera oko 5 cm stvarno nije standard kod mene. Ja navikao na biline pečenice i kranjske koje nisu ni pola ovih austrijskih. Peciva su bila po 1 do 1,5 eura ali od pola kile što me također iznenadilo, takvo pecivo bi kod nas bilo 25 kn. Cijene su bile u eurima i u kunama pa ko voli nek izvoli. Naravno bez štandova sa promiđbenim materijalom nemože proć nijedna procesija pa tako ni ova. Prodaju se majice, krunice, beđevi, slike, knjige raznih autora vezanih za bleiburške žrtve, kasete i cd sa razničitim sadržejem također vezano uz križni put. Ja naravno nisam mogao odoljeti pa sam kupio jednu crnu majicu sa šahovnicom na prsima, ništa ekstremno. Nakon mise počele su govorancije predstavnika raznih udruga koje su naravno spominjale žrtve križnog puta i lošu politiku hrvatske vlade i predsjednika a nakon njih i razni političari (izviždani od strane pučanstva) uporni u obrani te iste vlasti koju su u sredini govora sami popljuvali pa je ponovo branili, tako da su dobili i pljesak pored zvižduka. No dosta o političarima. Kako su i govorancije završile krenulo se sa polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te laganim pripremama za polazak, ko na povratak u domaju a ko kod Dače u Klagenfurt. Nakon paljenja svijeća krenusmo u koloni put Klagenfurta. Iznenada stadosmo u klagenfurtu na nogometnom stadionu ( kaj je neka tekma?) a ono naš predsjednik hoće da se svi zajedno slikamo za uspomenu. I tako se mi slikasmo i krenuli dalje kroz grad. Liepa cesta široka i ravna al brate mili moraš da se voziš po propisima ili si ga naje.. kad te hapi austrijski policaj. Svi se voze po propisima jer su kazne astronomske. Pa ko voli. I tako nakon pređenih 60-ak km dođosmo do Dačine kuće, a ono prekrasna kuća sa velikom okućnicom i terasom. Na prilazu ispred kuće parkirasmo ljute pile, raskomotili se i krenuli u obilazak kad ono Dačo uredio sve iza kuće za doček. Stolovi i klupe te nadstrešnica jer su rekli da bi moglo kišit. A malo dalje rajski pogled na odojka koji se vrti na ražnju i kotlić u kojem se kuha fiš. Sline da ti procure samo dok gledaš. Cuge ko u priči. Dačo je stvarno dao sve od sebe i dobrano se istrošio da nas ugosti na takav način za što mu stvarno iz srca hvala i svaka mu čast. Cijela njegova obitelj se angažirala oko nas što se tiče klope i pića tako da smo mogli bez ikakve brige navalit i odmarat se uz razgovor (naravno ko je mogao govorit punim ustima). Sve je jednostavno bilo savršeno. Nakon što se pojelo i popilo, kad je već počeo padat mrak dovuklo se drva na vatru i sjelo uz piće pored vatre. Već je i pomalo bilo kasno i svi smo bili umorni od napornog dana malo po malo smo krenuli na spavanac. Detalje spavanja neću pričat al jedno sam naučio. Sad znam kako je to spavati u pilani. Majo mila al neki ljudi hrču! No dobro, i noć je prošla. Ustali se oko 8:30 i počeli se pakirat za povratak. Pogledam van a imam šta vidjet. Kiša lije ko blesava. Super, pokisnućemo. Ništa strašno, nije prvi a ni zadnji put. Dogovor je bio da ćemo zajedno krenut put domaje ali se ii to izjalovilo jer smo moja draga i ja morali bitii u Zagrebu do 15:00 sati jer smo imali neke obaveze prema kćeri. Tako da smo krenuli oko pola deset obučeni ko svemirci, u kišnim odijelima. Vožnja je bila dosta tečna jer moj GPS radi bolje nego ijedan elektronski. Točnije, moja draga se bolje snalazi po gradovima nego ijedan elektonski navigator. Tako smo prošli Klagenfurt , Völkemart i krenuli prema Dravogradu. Povratak je bio istim putem kojim smo i došli tako da nije bilo problema. Naravno osim kiše koja nas je pratila cijelim putem te jakim vjetrom kad smo ušli u Hrvatsku sve je bilo super. Moja ljube kaže da joj je čak bilo ljepše nego po suncu. Nakon nekoliko kratkih stanki zbog cijeđenja i uriniranja napokon dođosmo kući. Zaključak ovog putovanja može biti samo jedan! NEZABORAVNO! P.S. fotke su naravno na mom facebooku i na serveru MK Veterana. Ispravke o našem dolasku na polje su unešene. Zahvala Viky |
09.05.2011., ponedjeljak
Subotnja vožnja do Plitvičkih Jezera
|
I tako se moja draga i ja odlučili na malu vožnju do Plitvica. Ona je zadnji puta bila tamo u 3 razredu osnovne škole a ja ni tada, tako da mi je ovo prvi posjet Plitvičkim jezerima. Naravno prolazio sam onuda hrpu puta dok sam radio u Gospiću i kad sam bio na proputovanju ali nikada nisam stao i prošetao se onuda. Tako da mi je ovo prvi pravi posjet jezerima. Krenusmo ponosno oko 11:00 sati. Kažem ponosno jer inače nikako da krenemo prije podneva ( dok se moja draga spremi pa ovo i ono...). I tako kažem, nakon pripremljene klope i svih stvari (dekice) krenusmo na put. Ljubljanska avenija zakrčena ali se kreće malo po malo. Kad smo skrenuli za Kerestinac, divota ljepo sunčano vrijeme auta skoro pa i nema i tako sve do Karlovca. Osim dva mjesta gdje su bili radovi na uređenju nogostupa pa se vozi jednim trakom uz pomoć semafora. Karlovac prošli bez stajanja. Cesta preko Tušilovića, Krnjaka, Veljuna i ostalih sela skoro pa savršena. Osim tu i tamo koje stvarno male rupe cesta je savršena za malo bržu vožnju. Moja draga naravno nije previše uživala u bržoj vožnji ali nije imala velik utjecaj na mene tako da sam si dao malo oduška. Kad je počela stiskat onda sam malo usporio. Naravno morali smo i stati nakon nekih stotinjak pređenih kilometara. I gdje ja stanem? kod Karana. (ne preporučam zaustavljanje osim zbog lijepo uređene terase i debele hladovine) Kava s mlijekom 10kn i sok 0.20 l 14kn, ostalo nisam ni pokušao naručiti. Ugođaj je odličan ali cijene nisu. Naravno nisam se ravnao po svojem poznavanju birtija nego po željama svoje drage. Malo dalje se nalazi restoran Mirjana gdje je odličan grah s kobasama i prihvatljivim cijenama. Nako kratke pauze i potrošenih 50 kuna krenusmo dalje do Plitvica. Oprez policija. Naravno tako su se lijepo parkirali u hladovinu da ih ne vidiš dok ti ne iskoči na cestu. Gdje? Naravno Rastoke. Srećom nisam išao previše brzo pa me nisu zaustavili, ali upozorenje svima tamo uredno stoje. Dolazak na Plitvice oko 14:00 sati i presvlačenje u iznenađujuće čistom i urednom wc-u. Nije mi draga dala da izvodim striptease na otvorenom da ljudima ne pokvarim odmor. Onda šok!!!! Upad na jezera 110 kn. Pitam ja jel su u cijenu uračunati i mali crnci koji nose suncobrane i lepeze kojima nas hlade. Ha ha ha odgovorila mi je gospođa na blagajni. Vi se šalite. I tako ja platim za dvije odrasle jer me nisu htjeli priznati pod maloljetnika, iako sam se ponašao djetinjasto. Uz put su nas obavijestili da se radi cesta prema gornjim jezerima. Krenusmo draga i ja laganim kasom kroz prašumu Plitvičkih jezera. Ne mogah se nadivit ljepoti prirode i jezera. Ja kao laik i osoba koja se ne razumije u prirodu ostao sam doslovno šokiran ljepotom te prirode koju naši vlastodršci nemilo iskorištavaju da namaknu nešto love u svoj proračun a sitniš ostavljaju da se uređuju staze i ceste i održava čistoća te predivne prirode. Nakon prvih dojmova shvatio sam da je 110 kn čak i malo novaca za uživanje u takvoj ljepoti i čistoći zraka. Jezera čiste i pitke vode koja se preljeva iz jednog u drugo čineći predivne slapove male i velike koji bude u osobi osječaje za ljepotu i želju da se ta priroda sačuva za buduće naraštaje. I onda pljuska. Netko jako pametan bacio plastičnu bocu u jezero. Što reć nego budala. Nastavili dalje šetati i fotkati tu predivnu prirodu. Hodanje po stazama je jako neobično. Staze su čvrste ali se mora stalno paziti gdje staješ jer ima pukotina između tih drvenih grana, tako da ti se čini da više paziš gdje hodaš a manje pratiš okoliš. No sve u svemu sve super. Čak smo naletjeli na spomen ploču našoj poznatoj opernoj pevaljki Mili Trnini čiji se lijep glas mogao uspoređivat sa ljepotom jezera. I tako laganim kasom dokasali mi do jezera Kozjak na čijoj obali velika livada sa drvenim stolovima i klupama, dva restorana (od kojih samo jedan radi), suvenirnicom, info pultom i molom za ukrcaj putnika na brodice koje voze na drugi kraj jezera. U prolazu livadom naletismo na Bugarske bajkere mrkih pogleda koji su me zbunjeno pogledavali kao da neznaju da i Hrvatska ima bajkere. Lagano klimanje glavom i sve prošlo bez problema. Naravno izbjegli smo restorane, nego se bacili na klopu koju je moja draga to jutro pripremila da ne umrem od gladi ili da mi kojim slučajem ne padne šećer pa da ima probleme sa mnom. I tako mi navalili na pečenu piletinu paradajz i papriku i dobro se nakrkali. Nakon kratka odmora ukrcali smo se na barkicu za stotinjak ljudi ekološki opremljenu sa vanbrodskim motorima na struju (pohvalno). Nakon vožnje po jezeru kozjak u trajanju od 20-ak minuta dođosmo na drugi kraj jezera gdje smo mogli birati povratak vlakićem ili prelazak manjim brodićem na drugu streanu jezera i daljnju šetnju oko Gradinskog jezera. Što smo naravno i odabrali. Ovaj puta stvarno laganim korakom krenuli smo oko jezera jer su večinom staze drvene i malo dotrajalije nego ostale tako da je trebalo obratiti više pozornosti kuda se ide a o turistima neću ni govoriti, strogo po sredini staze. A ti ih onda zaobilazi. Nako štetnje od kakvih sat i trideset minuta, hrpe fotografija te močenja kod malog i velikog prštavca ( tako se zovu slapovi) vraćamo se na polaznu točku gdje smo se iskrcali sa brodića. Prelazak preko jezera u trajanju od 5 min, hranjenja ribica kruhom odlučili smo se vratiti na početak vlakićem. Znam da nismo obišli sve ali već je vrijeme bilo pri isteku. Inače im je radno vrijeme do 19 sati. Nakon toga traže zalutale. I tako odemo mi prema vlakiću i ja očekujem tračnice po kojima vozi, kad tamo šok. Neki super uređeni traktor sa dvije prikolice zatvorenog tipa. A di je vlakić? Razočaranje. I tako se ukrcali na "vlakić" koji nas je odvezao blizu Ličke kuće. Blizu kažem jer tako kažu zaposleni na jezerima. Ono pola sata pješke do Ličke kuće po stazi visoko iznad jezera gdje moraš pazit, jer ak tu padneš nema tog drveta koje će te zaustaviti prije nego zaroniš u jezero. Nakon lagane šetnje dođosmo do ličke kuće i tako željne kave koju smo začudo platili manje nego kod Karana. Nakon RND-a zaključili smo da ćemo morati doći još jednom da obiđemo i gornja jezera koja ovaj put nismo jer nismo znali da su prohodna za pješake a i već je bilo 19:00 sati tako da nismo htjeli biti dio statistike koju vode renđeri na Plitvicama o traženju zalutalih turista. Sve u svemu šetnja Plitvičkim jezerima je bila jako lijepa, poučna a i dobro dođe da skinem koji gram sa ukupne tonaže. Nakon popijene kavice slijedi presvlačenje opet u čistom i urednom wc-u te polazak ka Zagrebu. Vožnja natrag je isto bila više nego ugodna osim što je malo pala temperatura kako je sunce zašlo za brežuljke kojima smo se vozili. Policije nigdje, automobila u malom porastu. Stajanje u Jaski na kolačima i sladoledu da nadoknadimo potrošeno na Plitvicama. Na povratku u ZG svratismo do partya TNT Ridersa u gornjoj Kustošiji, na bambus i pečenu krmetinu s roštilja. Svira neki opičeni bend iz Turopolja. Mjuza im je rock, oblečeni su ko blues brothers a riječi pjesama o gujdama i valjanju u sijenu. Jedan tren sam pomislio da su komičari kad su počeli s vicevima između pjesama. Bilo je oko 70-ak motora, možda i više i naravno došla je i policija srećom mi smo već bili na odlasku. Sve u svemu je bilo ok. Zaključak vožnje je: super, poučno, zabavno, veselo, smiješno, prohladno i po dolasku doma i lijeganju u krevet odmorno. Nemojte zamjeriti ako se potkrala koja greška u pisanju ipak mi je ovo prvi blog koji sam napisao. P.S. nažalost dekicu nisam uspio iskoristiti zbog tehničkih problema. |
